Grčki i rimski pisani izvori o plemenima i narodima koje suvremena povijest zove skupnim imenom Iliri potječu uglavnom iz druge polovice 1. tisućljeća prije Krista i prvih stoljeća 1. tisućljeća nakon Krista. Zapisa o Ilirima i o krajevima u kojima su obitavali sačuvalo se razmjerno malo. Brojni starogrčki i starorimski pisani izvori ili njihovi dijelovi, koji su te napise sadržavali, kroz minula tisućljeća uništeni su i zagubljeni. Preostali izvori, koji se pripisuju znanim piscima kao što su primjerice Hekatej, Strabon, Pomponije Mela, Plinije Stariji, Apijan, Herodijan, ali i mnoštvu nepoznatih, u pravilu nisu do nas stigli u prvotnom izdanju, već kao prijepisi (prijepisa), ili tek pojedinačni podaci uklopljeni u novije napise, katkada i upitne vjerodostojnosti.
Ipak, i ti malobrojni, a često i vrlo šturi izvještaji iz pera onodobnih povjesničara, zemljopisaca, moreplovaca, vojnih časnika, trgovaca, činovnika, svećenika, pa i pojedinih vladara, čine dragocjena vrela spoznaje o tjelesnom ustrojstvu, naravi, ponašanju, običajima, ... Ilira s čitavoga područja njihove nastanjenosti, od sjeveroistočne obale Jadranskog mora i istočnih obronaka Alpa, preko planina Dinarskog gorja do prostranstava Panonske nizine. Da mnoge njihove podatke valja, međutim, iščitavati s oprezom i višestruko ih propitujući, upućuje ponajprije činjenica da mahom svi potječu od ljudi koji su Ilirima bili stranci, a nerijetko i neprijatelji i osvajači. Poznato je, naime, da povijesna izvješća ”kroje” pobjednici. U slučaju Ilira, te Kelta i Tračana s kojima su u nekim krajevima svoje postojbine i kroz pojedina razdoblja suživjeli, takva povijesna ”istina” većinom je pravilo, a ne iznimka. Pisci iz stare Grčke, koja je iznjedrila i znatan broj doseljenika u ilirski Jadran, počeli su je nametati.
Predstavnici Rimske Republike i sljedničkog Rimskoga Carstva, koji su nakon više od dva stoljeća osvajačkih, pljačkaških i ubilačkih nasrtaja porobili cijeli Ilirik, toj su ”istini”, baš kao i pokorenim Ilirima, posvema dodijelili ulogu svojega sluge. Njihovi povijesni zapisi, koji su se ionako većinom odnosili na izvještavanje o ratnim pohodima i borbama s Ilirima, kao i na veličanje vlastitih vojnih (i zločinačkih) uspjeha, a dijelom bili i u službi upokoravanja, upravljanja, preustroja, trgovine i romanizacije osvojenih ilirskih zemalja, u znatnoj mjeri prožeti su i odišu pristranim, omalovažavajućim odnosom prema porobljenim starosjediocima. Stoga se i retci u kojima se dive ratobornosti naših predaka ”divljaka” nerijetko doimaju tek kao podrugljiva promidžba vještina i srčanosti mladih Ilira unovačenih u rimsku vojsku, u čijim redovima su ginuli u slavu osvajačkog Carstva.
Da navodi iz starogrčkih i, posebice, starorimskih pisanih izvora o gospodarskoj, kulturnoj i duhovnoj zaostalosti te siromaštvu Ilira, u službi podjarmljivačke i robovlasničke politike moćnika iz Rima, uglavnom ”ne drže vodu” svjedoče dugogodišnja i sve brojnija arheološka, epigrafska, jezikoslovna i druga znanstvena istraživanja. Dapače, novije spoznaje sve više govore u prilog Ilirika čiji su žitelji prije osvajačkih susjedskih nasrtaja u mnogočemu od njih bili napredniji i moćniji, a napose usklađeniji s prirodom i svjesniji svojeg duhovnog bića. Unatoč spomenutih nedostataka grčkih i rimskih pisanih izvora, neki od njih pružaju nam i dragocjene, istraživanjima potvrđene istinitim, ili za sada osnovano pretpostavljenim, podatke o ilirskoj svakodnevici, navikama, vjerovanjima, ... Poneki izvori nude nam, pak, i vrlo zanimljive, a katkada i krajnje neobične, podatke o određenim značajkama Ilira, koje na osnovu sadašnjeg načina promišljanja i stupnja poznavanja njihovog tvarnog i duhovnog nasljeđa još ne možemo (ili se ne usudimo?) uvrstiti u stvarne činjenice koje svjedoče o osobnosti, stvaralaštvu i sudbini pripadnika naroda koji je ostao bez (skupnog) imena, ali čije nasljeđe uvelike živi u nama i kroz nas.
Goran Majetić je pisac, novinar, aktivista civilnog društva, humanitarni radnik, slobodni istraživač, podučavatelj joge, planinar, trkač dugoprugaš...
Oženjen. Otac petero djece. Rođen u Karlovcu 1966., gdje je završio Prirodoslovnu školu. Studije na Prirodoslovno - matematičkom fakultetu i Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu prekinuo zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu, zasnivanja obitelji i zaposlenja. Radio kao novinar Večernjeg lista i Karlovačkog tjednika, voditelj dopisništva Vjesnika, urednik više internetskih portala, asistent osoba s invaliditetom, predsjednik i(li) tajnik te voditelj projekata više nevladinih udruga.
Objavio dvadesetak knjiga, monografija, priručnika, vodiča, brošura i drugih publikacija. Uredio brojna tiskana i digitalna izdanja.
Sudjelovao na seminarima, radionicama i konferencijama u Hrvatskoj, Češkoj, Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori posvećenim ljudskim pravima, nenasilju, jogi, zdravlju, vegetarijanstvu, zaštiti prirode, prapovijesnim otkrićima, ... Kao slobodni istraživač obilazi, otkriva i promiče (pra)povijesne znamenitosti šire okolice Karlovca od 1996., a od 2020. i Like i Velebita. Objavio brojne napise o kamenim škrinjama na Kordunu (Gorice), stećcima i drugim megalitima Like, predajama, izvještajima i svjedočanstvima o postojanju divova na prostoru Ilirije u raznim novinama, časopisima te mrežnim stranicama, najviše u internetskom magazinu Kameleon (2007-2015., ugašen) i portalu za slobodna povijesna i zemljopisna istraživanja Budni Div (budnidiv.net), čiji je urednik od 2021.
Značajan udio njegovih istraživanja o (pra)povijesnim divovima Ilirije predstavio je i samostalni istraživač Domagoj Nikolić u knjizi ”Potraga za divovima - Upoznavanje naše kulturne tradicije”, objavljenoj 2024.