Podrijetlo ljudi divovskog rasta seže u nepoznato doba prapovijesti. O drevnim divovima na prostoru povijesne Ilirije saznajemo iz narodnih predaja i zapisa učenih ljudi koji prenose svjedočanstva otkrivača divovskih koštanih ostataka. Posljednji pripadnici divovske rase živjeli su u Iliriji, sudeći prema tim predanjima i izvještajima, još u starome vijeku. Povjesničar Bartolomeo Giorgini Asolano iz Labina u rukopisu ”Memorie istoriche antiche e moderne della terra e territorio di Albona” (”Sjećanje na prošlost i sadašnjost Labina i okolice”) iz 1731. godine, pozivajući se na antičke izvore, navodi da su krajem 2. tisućljeća, kada su prema predaji doseljeni Kolhiđani izgradili više utvrda i gradova u Istri, u Japodiji kao dijelu Ilirije ”divovi bili iznimno rijetki”. Pri tome misli na vrlo krupne i snažne ljude čija je visina, sudeći prema podacima svjedoka nalaza njihovih kostiju i lubanja, bila u većini slučajeva od oko 3 do 3,5 metra.
Tijekom 1. tisućljeća prije Krista, na vrhuncu moći i stvaralaštva ilirskih plemena (naroda), kao i u vrijeme kada postaju podložni upravi Rimskoga carstva, takvi divovi nestaju s povijesne pozornice. Ljudi su tada već znatno niži, pa i u ilirskim zemljama za koje su grčki i rimski povjesničari isticali da su im stanovnici izuzetno visoki. Iznimnu vrijednost predstavljaju njihova svjedočanstva o visini i snazi pojedinih rimskih careva podrijetlom iz Ilirije i bliskog susjedstva. Car Maksimin Tračanin (235-238.) bio je gorostas od umalo 2,5 metra, a car Jovijan (363-364.) je ”bio izuzetno visok i golem, tako da se dugo nije mogla pronaći carska odjeća koja bi odgovarala njegovim mjerama”. No, osim za ove gorostase, o kojima svjedoče njihovi suvremenici, postoje snažne naznake i o drugim žiteljima Ilirije koji su bili, i za ondašnje i za današnje pojmove - divovskoga rasta. To su, ponajprije, ogromne grobnice u koje su uistinu mogli biti položeni divovski pokojnici. U Lici, primjerice, pronađena je velika kamena škrinja (sarkofag) s dva kostura čiji ”ostaci zglobova i lubanja pokazuju, da su to bili kosturi pravih orijaša”. U Istri je, pak, otkrivena kamena grobnica duga 5 i široka 2,5 metra iz doba rimskoga cara Domicijana (81-96.) s divovskom lubanjom. Na izuzetno krupne i visoke pripadnike ilirskih naroda upućuju i pojedini odjevni, ratnički i ukrasni predmeti.
Goran Majetić je pisac, novinar, aktivista civilnog društva, humanitarni radnik, slobodni istraživač, podučavatelj joge, planinar, trkač dugoprugaš...
Oženjen. Otac petero djece. Rođen u Karlovcu 1966., gdje je završio Prirodoslovnu školu. Studije na Prirodoslovno - matematičkom fakultetu i Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu prekinuo zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu, zasnivanja obitelji i zaposlenja. Radio kao novinar Večernjeg lista i Karlovačkog tjednika, voditelj dopisništva Vjesnika, urednik više internetskih portala, asistent osoba s invaliditetom, predsjednik i(li) tajnik te voditelj projekata više nevladinih udruga.
Objavio dvadesetak knjiga, monografija, priručnika, vodiča, brošura i drugih publikacija. Uredio brojna tiskana i digitalna izdanja.
Sudjelovao na seminarima, radionicama i konferencijama u Hrvatskoj, Češkoj, Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori posvećenim ljudskim pravima, nenasilju, jogi, zdravlju, vegetarijanstvu, zaštiti prirode, prapovijesnim otkrićima, ... Kao slobodni istraživač obilazi, otkriva i promiče (pra)povijesne znamenitosti šire okolice Karlovca od 1996., a od 2020. i Like i Velebita. Objavio brojne napise o kamenim škrinjama na Kordunu (Gorice), stećcima i drugim megalitima Like, predajama, izvještajima i svjedočanstvima o postojanju divova na prostoru Ilirije u raznim novinama, časopisima te mrežnim stranicama, najviše u internetskom magazinu Kameleon (2007-2015., ugašen) i portalu za slobodna povijesna i zemljopisna istraživanja Budni Div (budnidiv.net), čiji je urednik od 2021.
Značajan udio njegovih istraživanja o (pra)povijesnim divovima Ilirije predstavio je i samostalni istraživač Domagoj Nikolić u knjizi ”Potraga za divovima - Upoznavanje naše kulturne tradicije”, objavljenoj 2024.