Narodna ili izvorna umjetnost je ona umjetnost koju stvara određeni narod kako bi trajno sačuvao i njegovao svoja znanja, umijeća, mitološku svojinu i ljubav prema zavičaju kroz sva godišnja doba.
Ulogu narodne (izvorne) umjetnosti u životu zajednice diljem današnjeg prostora Hrvatske, kao dijela drevne Ilirije, prenosili su svi oni pojedinci koji su na bilo koji način kreirali svoju stvarnost, a bilo je tu vještih majstora razne vrste; vještih domaćica, vještih tkalja i vezilja, vještih ratara, koji su znali čuvati i sačuvati izvornost zrna od praiskona vremena, vještih pastira, vještih pekača rakije i marmelade, vještih travarki i liječnika, vještih kovača i naravno vještih slikara, kipara i zapisivača, koji su na granici svijeta jave i svijeta astralnih vizija, uljepšavali i obogaćivali svakodnevni život zajednice.
Hrvatska i Ilirska, pogrešno nazvana, naivna umjetnost, a zapravo radi se o izvornoj umjetnosti, svakako spada i dalje u sam vrh narodnog blaga koji svijetu predstavlja život sela i seljaka drevne Ilirije, koji su spona između neba i zemlje i između malog čovjeka na planetu Zemlja.
Kroz povijest njeno ime imalo je puno značajnije i ljepše, prigodnije primjere, poput; umjetnosti srca, umjetnosti duše..
Ali onda su odlučili vanjski faktori, koji se brinu za budućnost naroda u Iliriji, (tobože za njegovo dobro) ,da će ime tog umjetničkog pravca biti naivno, uz sva moguća značenja koje ta riječ nosi sobom.
I tako je ruka koja drobi klas žita, koja obara velike hrastove u šumi, koja u torovima porađa mlado janje, koja ubacuje u zemlju zrno i vadi iz zemlje plod, koja lovi ribu u rijeci, koja iz mora vadi tešku mrežu, da prehrani svoju obitelj, koja nosi mač i pušku, kada treba da obrani dom, i koja bere ruže u vrtu, da iskaže ljubav svom partneru, a onda u smiraj dana, sjeda za slikarsku podlogu i slika, kipari ili zapisuje, sve ono što je od Boga dato ljudima na poklon postala naivna, smiješna, nedorasla, nepoželjna, neshvaćena, djetinjasta i odbačena ruka.
O toj ilirskoj ruci, koja je most između uma i duše, koja stvara umjetnost i magiju od svega čega se dotakne, ispričat ću priču koja počinje davno, nakon posljednjeg glacijalnog maksimuma, kada je slikarstvo imalo prvenstveno sveti karakter i ulogu, a što je i ostalo sačuvano do današnjih dana u izvornoj ili narodnoj umjetnosti Hrvatske i prostora Ilirije.
TIHOMIR IVANČAN rođen je 4. studenog 1980. godine u Rijeci. Njegovi roditelji potječu iz Podravine; majka iz Molvi, a otac iz Gabajeve Grede, odnosno iz sela nedaleko Koprivnice. Od ranog djetinjstva Tihomir osjeća privrženost prema izvornom slikarstvu, a nadahnuće pronalazi u enormnom divljenju prema prirodi, svim njezinim bogatstvima, ruralnom podravskom kraju i narodnim običajima. Prve poduke o slikanju na staklu stječe od velikana hrvatske naive: Mije Kovačića i Ivana Večenaja.
Član je Hlebinske udruge slikara i kipara naive od 1999. godine te Društva hrvatskih naivnih umjetnika u Zagrebu od 2010. Godine, a slikanjem se bavi još od 1996. kada je oslikao prvo staklo motivom male, trošne kućice. U Zagrebu 2010. godine završava verificirani tečaj za slikarstvo i dizajn u studiju Tanay. Uglavnom se izražava u tehnici uljanih i akrilnih boja na raznim podlogama (staklo, platno, drvo..).
Njegov likovni izričaj sinteza je njegove ljubavi prema korijenima, odnosno Podravini, i ljubavi prema svom domu, odnosno primorskom kraju u kojem je rođen. Život između dvaju potpuno različitih svjetova (podravskog i primorskog) rezultirao je njegovim izlaskom iz kruga tipizacije hrvatske naive i pronalaskom vlastitog likovnog izričaja koji se temelji na njegovoj izrazitoj imaginaciji, maštovitosti i kreativnoj vještini. Početak njegovog stvaralaštva zauzimaju nešto mračnije slike, pune misticizma, pesimističnosti i natopljene tamnim bojama koje zapovijedaju osjećaj strahopoštovanja, no one se ne smiju promatrati s negativnom konotacijom, već upravo suprotno – one su opomena koju bi svatko od nas trebao shvatiti osobno jer govore o posljedicama čovjekovog ponašanja. Osim tipičnih podravskih motiva: ravnica, polja, lovaca i divljih životinja, Tihomir daje pažnju obradi primorskih motiva kao što su more, borovi, kamenje, gromače i suživot ljudi s prirodom primorskog kraja.
Susrevši se već od ranog djetinjstva s raznolikošću i bogatstvom svoje domovine Tihomir počinje istraživati i otkrivati narodne običaje, folklornu baštinu, a istražuje i mitološke teme i povijest kao zaljubljenik u staroslavensku mitologiju.
Ta njegova potraga rezultirat će stvaranjem fantastično-mitološkog svijeta u njegovim slikama, a svoje će radove javnosti ponuditi kao edukativno i duhovno stvaralaštvo, bez želje i potrebe za komercijalizmom s obzirom na to da Tihomir završava Prometnu školu (smjer vozač), a novac za svoj kruh zarađuje na cestama diljem Europske unije. Posao mu daje mogućnost da upozna sve države bivše Jugoslavije, pri čemu se interesira za spoznajom Ilirije, kako povijesno, tako i duhovno.
Upravo mu ta situacija, koliko god bila teža, daje mogućnost da u svom radu zadrži slobodu razmišljanja pri odabiru teme za slikanje, bez potrebe da slika ono što se prodaje ili sviđa nekom drugom, premda ne nailazi uvijek na razumijevanje okoline.
Tihomir podsjeća na to da je umjetnost prvenstveno duhovno pitanje I duhovna potraga, današnjem društvu izuzetno potrebna za shvaćanje svijeta i prilika, aludirajući na stare svjetske i domaće slikare i njihov rad, koji je predstavljao narod, zavičaj i ljude u njemu.
Otkrivanjem svog umjetničkog dara, 1996. godine, Tihomir njeguje godinama svoju ljubav I talent i uvijek nas iznova u svakoj novonastaloj slici podsjeti na ljubav prema prirodi, običajima, djetinjstvu...
Ako možemo zaključiti da slike otkrivaju osobnost i unutarnji svijet onoga tko ih proizvodi (a zacijelo je tako), onda u slučaju Tihomira Ivančana prepoznajemo osobu prepunu mašte, u potpunosti posvećenu svome radu, ponosnu na svoj rodni kraj, osobu zaljubljenu u svijet koji je izgradio oko sebe i u svojim slikama, a naročito osobu koja posjeduje one iskrene vrijednosti koje se polako gube iz percepcije današnjeg načina života. Vjerujem da će svatko tko dođe u kontakt s njegovim slikama prepoznati te vrijednosti i pronaći mali dio vlastitog svijeta i vlastite duše u tom mnoštvu boja, tema, motiva, vjere, truda i želje... i zaljubiti se...
Tihomir iza sebe ima niz skupnih izložbi u Hrvatskoj s Udrugom hlebinskih slikara i kipara naive i to u sljedećim gradovima: Koprivnica, Hlebine, Novi Marof, Ludbreg, Crikvenica, Pirovac, Zagreb... Zatim niz samostalnih izložbi u Hrvatskoj: Krapina, povodom otvorenja muzeja Krapinskog pračovjeka, Rijeka (više puta na raznim lokacijama), Crikvenica, Novi Vinodolski, Koprivnica, Rovinj, Opatija, Zagreb, Lovran, St. Jakobu ( Tirol- Austrija), Karlovac. Darovao je svoja djela u humanitarne svrhe za izgradnju dječjeg igrališta u Lovranu, za Crveni križ u Opatiji, za djecu s poteškoćama u razvoju u Domu za djecu u Zadru, a 2014. godine je darivao slike na 41. Ziliku, likovnom festivalu za djecu i mlade u Karlovcu. U Opatiji je gostovao 2012. godine na Bečkom balu gdje je donirao svoju sliku.
Tihomir je 2013. godine gostovao na izložbama u Europi i to u Madridu, u galeriji Eboli na Festivalu naivne umjetnosti svijeta, gdje je kao jedini autor predstavljao Hrvatsku, u Briselu, u galeriji Art Spontane, također na Bienalu naivne umjetnosti svijeta kao jedini predstavnik Hrvatske, a 2012. godine izlagao je u Moskvi na izložbi koja je predstavljala hrvatsku naivnu umjetnost. American Art Arwardsa nagradio je 2013. godine njegovu sliku “Oni su je vidjeli“– nagrada je to koju daje 8 vodećih galerija u Americi, a dobio ju je u području ženske erotike slikane uljanim bojama. Slika prikazuje riječnu vilu koja se kupa u jezeru dok ju promatraju dva dječaka, skrivena iza srušenog drva.
Tihomir piše priče i bajke koje opisuju događaje na njegovim slikama i planira objaviti knjigu popraćenu fotografijama njegovih radova.
Njegove slike nalaze se u mnogim privatnim zbirkama po Hrvatskoj, Europi i u New Yorku, a živi na Gornjoj Drenovi gdje ga možete posjetiti u njegovom ateljeu i galeriji Illyricum u kojoj svakodnevno stvara.