Većina znanstvenika je sve do kraja XIX. stoljeća zastupala tezu da su stećci dokaz autohtonosti našeg naroda, da je početak njihove uporabe daleko u prapovijesti i traje kontinuirano do srednjeg vijeka.
Postavka „nove“ paradigme o starosti stećaka, kao i mnoge prije i poslije, isključivo je politička odluka donesena u Beču sredinom XIX. stoljeća, savršeno precizno provedena na terenu tadašnje Austrougarske Monarhije za samo pedesetak godina.
Nakon donesene strateške odluke vrlo je brzo zabranjeno ilirsko ime u svim pojavnim oblicima, car Franjo Josip je posjetio Dalmaciju, berlinski kongres donio je odluku da Austro-Ugarska može okupirati BiH, Beč je izabrao svoje političare i znanstvenike za provedbu strategije na terenu, osnovan je Zemaljski muzej u Sarajevu i pokrenulo se izdavanje časopisa koji je služio kao poluga kojom je u konačnici implementirana zacrtana politika. Završni čin postavke „nove“ paradigme o starosti stećaka se dogodio u Kijevu na arheološkom kongresu 1899. godine gdje su stećci kao srednjovjekovni artefakti službeno prihvaćeni od strane međunarodne zajednice.
Na prvi pogled izgleda jednostavno, ali zapravo nije, jer se plan trebao provesti iznimno precizno i relativno brzo do najsitnijih detalja i u tome se u potpunosti uspjelo. U XX. stoljeću gotovo da više nemamo znanstvenika koji tvrde da su stećci nešto drugo nego srednjovjekovni nadgrobni spomenici i rasprava se kompletno seli na teren koji odgovara strategu nove paradigme. Naime u znanstvenim se krugovima uglavnom raspravlja i analizira jesu li stećci hrvatski ili srpski, kršćanski ili poganski, bogumilski ili patarenski, bosanske države ili vlaški itd. Drugim riječima, iako je država koja je lansirala paradigmu u međuvremenu nestala, provedba strategije u potpunosti je uspjela jer se bivši podčinjeni KuK - narodi i dalje „glođu“ oko sitnica zaboravljajući ono što je najbitnije, a to je da su stećci dokaz autohtonosti i kontinuiteta njihovog (i susjednih) naroda.
U ovom ću radu, kao ilustrativne primjere iz prakse, prikazati (ne)namjerne pogreške hrvatskih arheologa koji su, sukladno naputcima bečke paradigme, pogrešno datirali starost stećaka u RH ili su ih jednostavno „previdjeli“. Analizirati ću dva primjera iz hrvatske prakse:
1. Zaštitna arheološka istraživanja provedena 2007/08 godine na posljednjoj dionici autoceste A1 u Gradu Pločama i
2. Recentna arheološka istraživanja provedena na lokalitetu Vujaškovići, općina Krnjak, Kordun, tijekom 2025/26. godine.
Miško Erak, rođen 21. ožujka 1961. u Metkoviću, djetinjstvo i mladost proveo u Pločama gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao na Fakultetu građevinskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu kao dipl. ing. građevine, a potom završio Master of Business Administration (MBA) program na Henley Management College UK, kao magistar poslovnog upravljanja. Radio kao profesor građevine i matematike u vatrogasnoj školi MUP-a RH, inženjer u Hidroelektri, konzultant u savjetodavnoj kući CM-Expert, a zadnjih dvadesetak godina radi kao privatni poduzetnik na području ljudskih resursa u tvrtki Dr. Pendl & dr. Piswanger. Sudionik je Domovinskog rata i nositelj spomenice Oluja. Kolekcionar je slika suvremenih hrvatskih umjetnika. Oženjen i otac troje djece.
Osnivač i predsjednik udruge za očuvanje kulturno-povijesne baštine Obličevac koja je ostvarila desetke konkretnih akcija u cilju očuvanja kulturno-povijesne baštine Grada Ploča, ali i šire. Autor je knjiga „Ilirski krugovi života u Plini, Gradu Ploče i Donjoj Neretvi“ i „Kamena knjiga mrtvih – Stećci Grada Ploča“. Dobitnik je Osobne nagrade Grada Ploča 2023. godine. Nastupio kao gost u emisiji „Na rubu znanosti“ tri puta s temama o Ilirima, stećcima i Turskoj. Suorganizator je prve hrvatske konferencije o Ilirima ILIRIKON 2025. održane na Šolti.
Naručite popularne naslove Miška Eraka direktno od nakladnika